UDIK Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije
Kada uđe u sobu, nemoguće je ne primjetiti Edvina Kanku Ćudića – vrlo visok u crno odjeven, vlada prostorom oko sebe. Edvinova pojavnost je potrebna jer on iza onih “bez glasa”. Nije on usamljen u tome – zajedno je sa ostalim članovima Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK), koji žele izgraditi društvo bez nasilja. Ono što ih skupa čini jedinstvenim jeste činjenica da su u potpunosti tihi, što Edvin objašnjava riječima: “Mi ne želimo proizvoditi nasilje i nemamo odgovor na nasilje.” Aktivisti UDIK-a stava su da suosjećanje nije dovoljno i da je potrebno da pošalju poruku, posebno za žrtve Vukovara koji već 22 godine nemaju nikoga da za njih govori.
Drugi jedinstveni dio UDIK-a je da se oblače u crno: po njima, crna boja najasnije pokazuje patnju i nasilje; ujedno, UDIK je jedina mirovna organizacija čiji članovi nose crno. Edvin i ostali članovi UDIK-a stoje u svim vremenskim uslovima i stoje za one koji to ne mogu. “Civilno društvo je pasivno,” komentira Edvin, “Želimo da ih natjeramo da misle.”
Borba za mir može izgledati kao uzvišeni cilj, ali Edvin objašnjava da mir nije nedostižan. On mir posmatra kroz pojedinca – mir je moć da se slobodno krećemo i da se razlikujemo. On objašnjava da je “mir savršenstvo duše” i da su heroji miroljubivi ljudi. Edvin smatra da postoji previše nasilja u našem društvu i da je ono ukorijenjeno. Zbog toga se UDIK “bori u borbi poraza”. To znači da će borba biti dugoročna i da će zahtijevati učešće svih. Borba za mir je prihvatanje svih. To je duga borba, ali Edvin misli da je to nešto što se može učiniti.
Upitan o novinarima, Edvin kaže da je zadovoljan medijskim prostorom koji su dobili. Mišljenja je da mediji prepoznaju UDIK i njihovu vrijednost. Vjeruje u medije i smatra da su i predstavnici medija protiv nasilja. Posebno izdvaja novinare koji se i sami suočavaju sa nasiljem, tako da razumiju neprilike sa kojima se bori UDIK. Upravo, njihov sljedeći korak je širenje poruke uz pomoć medija. Za Edvina grainice su samo djelo politike i oni sada nastoje da se povežu sa Evropom, a ne samo sa državama bivše Jugoslavije. UDIK ne gleda nacionalnost nego pojedinca. Nije bitna religija osobe, njena seksualna sklonost i sl., već samo mir. Upitan da li postoji međunarodni odgovor, Edvin je objasnio da ga još uvijek nije bilo – oni su mlada organizacija koja djeluje kratko vrijeme. Edvin je uvjeren da će se njihova misija širiti. Sve što je potrebno jeste da jedan čovjek promijeni svoje gledište od nacionalizma prema miru u vrijeme kada svi govore “ovo nije moja odgovornost’’. Njegova poruka svima koji su u biti protiv nasilja: “Ne budite pasivni! Morate vjerovati u promjenu. Sada ljudi u uvjerenju da njihov glas nije bitan, ali jednom kada postanu aktivniji, shvatiće to da to nije tako. To svako može da uradi”.
Katherine Stark –
