UDIK Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije
Ove godine se navršava 29. godina od genocida u Srebrenici – najvećeg zločina počinjenog na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Prema presudama Haškog tribunala, vojnici pod komandom generala Ratka Mladića do 19. jula 1995. godine su organizovano i sistematski ubili više od 8.000 muškaraca i dječaka bošnjačke nacionalnosti. Oko 30.000 žena i djece je deportovano. U nastojanju da prikrije zločine, Vojska Republike Srpske (VRS) je izmjestila tijela sa mjesta masovnog pogubljenja, zakopavši ih u nizu masovnih grobnica u čitavom Podrinju. Do danas je poznato nekoliko stotina primarnih, sekundarnih i tercijarnih masovnih grobnica.
Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) i Međunarodni sud pravde su službeno proglasili masakr u Srebrenici iz jula 1995. godine zločinom genocida. U maju ove godine, Generalna skupština Ujedinjenih nacija usvojila je Rezoluciju o Srebrenici kojom je 11. juli proglašen Međunarodnim danom sjećanja i obilježavanja genocida počinjenog u Srebrenici 1995. godine. Rezolucijom se, između ostaloga, osuđuje svako negiranje genocida u Srebrenici i poziva se sve države da spriječe negiranje čuvanjem utvrđenih činjenica, uključujući i kroz obrazovne sisteme.
U susret godišnjici, Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) predstavlja najnovije istraživanje koje se bavi medijskim izvještavanjem o ratnim događajima devedesetih sa fokusom na Srebrenicu i Vukovar.
Brojni su primjeri kako su pojedini mediji promijenili način izvještavanja, kao i jezik obraćanja javnosti. To najbolje pokazuju vijesti i tekstovi koji se odnose na genocid u Srebrenici. O tome kako su izvještavale četiri dnevne novine (Nezavisne novine, Glas srpski / Glas Srpske, Večernji list, Oslobođenje) pisala je novinarka Matea Jerković u UDIK-ovoj publikaciji naziva „Medijsko izvještavanje o ratnim dešavanjima devedesetih na primjerima Srebrenice i Vukovara“.
Prvih godina nakon srebreničkog genocida pojedini mediji su donosili kratke vijesti o životu u Srebrenici ili su izvještavali o rukovodstvu Republike Srpske. O zapaljivoj retorici i krajnje neprofesionalnom načinu izvještavanja svjedoči Glas srpski koji je u periodu počinjenja genocida, a naročito u godinama kasnije, predstavljao glasnik VRS-a i uglavnom izvještavao o „odbrani“ i „oslobađanju“ Srebrenice čime je znatno doprinio negiranju genocida i drugih ratnih zločina. To je svakako uticalo na teško suočavanje društva sa svime što se u Srebrenici i drugim dijelovima naše zemlje dešavalo tokom rata. Nažalost, ovaj list će i kasnije kao Glas Srpske nastaviti da o Srebrenici govori kao o zločinu a ne genocidu, usmjeravajući izvještavanje na stradanje i patnju srpskog naroda koji je nepravedno zaboravljen od javnosti i međunarodne zajednice.
Iako se devedesetih o ratnim dešavanjima u Srebrenici govorilo u kontekstu „oslobađanja Srebrenice“, već početkom 2000-ih Srebrenica se stavlja u kontekst tragedije i stradanja srebreničkih žrtava. Sa pojavom rezultata rada Haškog tribunala mijenjaju se i naslovi tekstova, ali se donose i priče o Srebrenici kao posebnom mjestu pijeteta. Srebrenica je u posebnom fokusu u julu kada se obilježava godišnjica, a mediji naročito prate ispraćaj tabuta i Marš mira.
O časnom načinu izvještavanja pokazuje list Oslobođenje koje je o Srebrenici izvještavalo i uoči genocida ukazujući na glad, patnju, napade i druge probleme sa kojima su se suočavali Srebreničani.U poslijeratnim godinama, ovaj list je često stavljao Srebrenicu u fokus, a tako je i danas kada julska izdanja uglavnom donose priče iz Srebrenice i Potočara prateći glavnu komemoraciju i kolektivnu dženazu.
Iako je prošlo više od tri decenije od ratnih dešavanja, borba za interpretaciju rata se vodi i danas. Mediji se koriste kao prostor za reinterpretaciju ratova devedesetih, ali i sve izražajniju ratnohuškačku politiku koja je naročito vidljiva u predizbornom periodu. Bilo kako bilo, novinari i mediji su važan segment našeg društva koji mogu na častan ili manje častan način uticati na suočavanje društva sa tragičnom i traumatičnom prošlošću. Na njima je koji će pristup koristiti i kojim će putem koračati.