UDIK Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije
-Prije svega, ovo nije prvi put da mi se upućuju prijetnje povodom moga rada na području ratnih zločina, suočavanja s prošlošću i međunarodnog humanitarnog prava – kazao je na početku razgovora za „otisak.ba“ koordinator UDIK-a Edvin Kanka Ćudić.
Razgovarao: Husnija OMERHODŽIĆ
Iako kažete da ono nije prvi put da vam prijete, izgleda da se po prvi put javno oglašavate zbog toga?
Tako je. Ovo je prvi put da sam se kao aktivista i novinar oglasio na te prijetnje. U tom momentu, Koordinacioni odbor Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) je smatrao da je važno obavijestiti javnost o prijetnjama koje su mi upućene. Što se mene osobno tiče, ne bih se oglasio. Ja sam na takve stvari naučio.
Zašto su vam upućene prijetnje?
Nekolicini građana Brčkog je bilo žao što nisu nanijeli veću štetu gradu 7. februara 2014. godine za vrijeme demonstracija. Pojedini su smatrali da sam iz neke političke stranke, dok su treći smatrali da sam plaćenik pojedinih organizacija koji imaju za cilj prenijeti demonstracije u Republiku Srpsku.
Je li Vam to bio cilj?
Pazite, na demonstracijama 7. februara 2014. godine niko nije spomenuo Republiku Srpsku. Nije se govorilo o etničkim pripadnostima. Prema tome, to je apsurdna priča da je neko htio prebaciti demonstracije u manji bosanskohercegovački entitet. Uz Nadu Strepački i Zijada Čustu preuzeo sam koordinaciju demonstracijama. Htio sam smiriti tenzije naroda što sam i uspio. Iz tog razloga od Policije Brčko distrikta BiH tražio sam javno obraćanje gradonačelnika Brčko distrikta BiH Ante Domića. Brčko je bio jedini grad u Bosni i Hercegovini u kojem ništa nije zapaljeno. To je za svaku pohvalu.
Kako je izgledao sastanak sa gradonačelnikom Domićem?
Delegaciju koju sam tada predvodio u kabinetu gradonačenika moramo priznati da je u tom momentu gradonačelnik Domić pokazao političku zrelost i bez obezbjeđenja izašao među svoj narod. Htio je razgovarati, ali megafona nije bilo. Nekada se možemo ne slagati sa političarima, ali treba priznati da je u tom momentu to bio najbolji gest jednog političara u Bosni i Hercegovini. Da li se slažem sa politikom koju vodi gradonačelnik Domić to je već drugo pitanje i to je već nešto što nije dio ovog razgovora.
Šta ste tom prilikom istakli gradonačelniku Domiću?
Pitao sam ga, da li se mogu osjećati sigurnim građaninom Brčkog ako govorim o ratnim zločinima. Smatram da mi nikada u tom gradu nije bio zagaratovana sigurnost. Previše je onih koji hodaju gradom, a koji bi trebali biti procesuirani. Premalo je onih koji su ponijeli odgovornosti za ono što je učinjeno u tom gradu. Nema solidarnosti.
O tog dana kreću i prijetnje koje su izazvale veliku bunu u Brčkom ali i BiH?
Trenutno se u Bosni prijeti samo meni. U tom momentu pojedini nacionalisti su pronašli moju fotografiju sa koordinatoricom REKOM-a Natašom Kandić i počeli širiti priču o tome kako Kandićeva ima udjela u finansiranju demonstracija u Brčkom. To nije istina. Fotografija sa Natašom Kandić je nastala 31. decembra 2012. godine u kancelarijama Fonda za humanitarno pravo u Beogradu kada sam uradio intervju s njom. Moj tekst „Oni žive u mom gradu“ je nakon toga bio mnogo šikaniran. To je nešto što je neke srpske desničare zabolilo. Ako ćemo iskreno i mnoge borce za ljudska prava boli činjenica da se mnogi na toj listi još uvijek šetaju kroz Brčko.
Šta Vam pišu u tim porukama?
Pitajte me šta mi ne pišu. Pišu sve ono što niko nikome nikada ne bi napisao. Nešto čega bi se pametan stidio, a budala ponosila. Žalosno je da još uvijek postoji veliki broj onih koji tako misle. Žao mi je što još uvijek postoje ljudi koji ne žele prihvatiti istinu.
Kažu da ste nazivali spomenik Srpskim palim borcima Brčkog znakom cinizma?
Istina. To i danas mislim. Je li nešto sporno? Je li iko u tom gradu taj spomenik smatra nečim pohvalnim. To je spomenik koji je označio cilj velikosrpske politike. To je nešto što ne bi trebalo postojati u tom gradu, a ako postoji onda mu je taj naziv neprikladan. Isto smatram i za crkvu na Merajama. Zamislite vjerski objekat koji se nalazi u naselju gdje je 100% muslimansko stanovništvo. Je li to apsurd? Provokacija? Ja mislim da jeste.
Da, ali postoje spomenici i bošnjačkim šehidima i poginulim borcima HVO-a?
Ti spomenici nikada ne bi postojali, da nije bilo tog spomenika. Niko ne bi pričao o bošnjačkom ili hrvatskom spomeniku da nisu izgradili spomenik kojim su se hvalili kako su protjerali Bošnjake i Hrvate iz tog grada. Ako je to tako demokratično zašto je onda sporna Spomen-ploča na logoru Luka. Sporna je, jer su ti borci upravo bili agresori i zločinci, pa je sad nezgodno da na tom mjestu stoji „srpski agresor“. Ja to u potpunosti razumijem, jer nije šala hvaliti se pobjedom, pa onda nakon nekog vremena reći: Pa vidite, mi smo ubijali ljude u tom gradu. Kad bi to Distrikt uradio, onda bismo mogli govoriti o istinskoj odgovornosti prema žrtvama.
U prijetnjama se navodilo da ste aktivista organizacije Žene u crnom – Beograd?
Istina, djelujem unutar beogradske organizacije Žene u crnom. To je organizacija koja bi trebala svima nama biti uzor. Ona bi trebala biti stub suočavanja s prošlošću i primjer tranzicione pravde na Zapadnom Balkanu. Ja se svog aktivizma unutar te organizacije ne stidim. Ponosim se hrabrošću aktivista i aktivistkinja te organizacije. Bile su prve koje su ustale protiv rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.
Zašto niko nije govorio da ste koordinator UDIK-a? Šta je to UDIK?
Ne znam zašto se to nije govorilo. Očito im to nije odgovoralo. Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) je organizacija koja djeluje na nivou cijele Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Sarajevu. To je prva registrovana mirovna-aktivistička organizacija u našoj zemlji. UDIK je na sebe uzeo obavezu izgradnje društva nenasilja. Ističemo da je to težak, ali vrijedan put u ovoj zemlji kada je u pitanju suočavanje s prošlošću i tranziciona pravda. Međutim, istakli smo i to da smo svjesni da je Bosna i Hercegovina zagrizla u kulturu nasilja i da sve što radimo radimo za djecu naše djece, za buduće generacije. U potpunosti smo svjesni da ćemo teško promjeniti mišljenje društva u kojem živimo. Nažalost, to društvo je trenutno društvo etničkog aparthejta.
Kako se osjećate?
Vrlo dobro. Ne vidim ni jedan mogući razlog da bih se osjećao loše. Drago mi je što imam priliku razgovarati sa Vama i još jednom dati podršku vašem radu u Brčkom.
Ostajete iza svojih aktivnosti koje su rezultovale ovakve prijetnje?
Ostajem iza svega što sam pisao i govorio. Prihvatam odgovornost za ono što sam pisao. Bilo bi smiješno da negiram. Nisam političar, ja sam aktivista. Stojim iza onoga što kažem i ne mijenjam mišljenje.
Smatraju Vas srbomrzecem?
Srbi koji me poznaju u tom gradu, Bosni i Hercegovini i Srbiji, dobro znaju moj stav o Srbima. Ja volim Srbe. Imam mnogo prijatelja srpske nacionalisti. Volim Beograd. To je jedan od meni najdražih gradova. U Beogradu najviše volim Trg Republike. U tom gradu uvijek doživim najljepše trenutke. Ja ne volim zločince, i ne volim one koji kriju istinu od javnosti. Nažalost, takvih je jako mnogo u ovom regionu.
Je li Vam još uvijek prijete?
Da, to je stalna situacija koju doživljavam na telefonima, društvenim mrežama i e-mailovima. Sad barem znam da su mi brojevi telefona javni.
Kakve su reakcije?
Pojedine organizacije za zaštitu ljudskih prava smatraju da mi više sigurnost u Bosni i Hercegovini nije zagaratovana i da trebam preći u neku od europskih zemalja kako bi se sklonio na neko vrijeme.
Zašto niste otišli?
Nisam na to pristao, jer se ne bojim. Ne vidim ni jedan mogući razlog zašto bi se sklanjao pred desničarima. Oni to i žele. Ovo je zastrašivanje. Kad neko nekoga želi ubiti, on mu ne najavljuje, nego to učini. Prema tome, meni moj javni prostor niko neće oduzeti.
Imate li podrške?
Uvijek imate podršku. Možda nije lijepo što ih u ovoj situaciji imenujem i nadam se da mi neće zamjeriti. Za mene je to bila velika podrška. Prva osoba s kojom sam o tome razgovarao bila je Jadranka Miličević. Saša Gavrić mi je napisao rečenicu koju nikada neću zaboraviti: „Ne daj se, uz tebe sam“. Lepa Mlađenović mi se javljala e-mailom. U tom momentu zvala me i moja Staša Zajović iz Beograda. Kad me Staša nazvala mogao sam plakati, jer mi je mnogo značilo čuti njen glas na telefonu. Ona je učiteljica moga života. Stalno mi se javljao Željko Stanetić iz Novog Sada. Zove su me glumci, novinari, muzičari, osobe iz javnog života Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Hrvatske i Srbije. Zove mi veliki broj ljudi koje nisam ni poznavao i hvala im velika na tome. U takvim situacijama shvatite ko vam je prijatelj.
Gdje je onda problem?
Problem je u tome što većina pokušava ugušiti javnu riječ. Pokušaju na mnoge načine sabotirati rad boraca za ljudska prava i novinara u ovoj državi. Sve je dobro i svi vas hvale ako pišete o onome što oni smatraju istinom, ali ako tu istinu okrenete onako kako je činjenično onda ste na ivici noža. u Brčkom će se buniti ako počnete priču o ratnim zločinima, a u Sarajevu će se buniti ako odete na Merlinku, ili ako počnete govoriti o nasilju nad LGBT-u. Većina u ovoj državi smatra da je presuda Sejdić-Finci glupost. Po njima, Jevreji i Romi imaju prava. Ja se ne slažem s tim. Ja se ne slažem da LGBT zajednica u ovoj zemlji ima svoja prava. U pitanju je raspored moći.
Ima li kajanja za sve predhodno što ste radili?
Ne, nema ni jedne moguće trunke za ono što sam radio sve ove godine. Nisam radio ništa loše. Pisao sam istinu. Radio sam za istinu. Svoje uzore sam tražio među ljudima koji su spremni dati svoj život za ono što misle. Naučio sam da se ne povlačim, nego da problemu idem u susret. Sabur je riječ koja se kod nas mnogo koristi. Ona ne znači trpiti i šutiti, nego izdržati i pobijediti. Ipak, je li tu istinu trebamo tražiti svijećom? Mislim da ne, ima mnogo ljudi koji su spremni svoj život dati za istinu koju neko želi prikriti u ovoj našoj zajednici.
Ovaj post je takođe dostupan u:
Latinica
