UDIK Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije
Razgovarao: Adis Mujdanović
„Presude koje su donijeli sudovi u Bosni i Hercegovini, a odnose se na ratne zločine počinjene u Brčkom, trebaju nas naučiti nečemu, a to je da ti ljudi nikako ne mogu biti nacionalni heroji“, kaže koordinator Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije Edvin Kanka Ćudić povodom objavljivanja dokumenata u publikaciji „Ratni zločini u Brčkom (1992-1995) – Presude“.
Objavili ste dokumente sudova u predmetima ratnog zločina. Kako sve to komentirate?
To je nešto što se moralo uraditi. Neko je morao dokumentovati te predmete radi institucija koje se bave ovim pitanjem. U ovom slučaju smo to mi uradili. Treba reći da se ovom prilikom nismo bavili presudama Međunarodnog krivičnog suda u bivšoj Jugoslaviji (MKSJ), nego samo presudama domaćih sudova.
Kakvi su to dokumenti?
To su presude i optužnice koje je UDIK prikupljao i dokumentovao iz različitih sudova. Najveći broj presuda je presudio je Osnovni sud Brčko distrikta, Apelacioni sud Brčko distrikta, a potom i Kantonalni sud u Tuzli, Vrhovni sud Federacije BiH, te Osnovni sud u Brčkom koji je djelovao za vrijeme mandata Republike Srpske u ovom gradu. To je ujedno i prva publikacije nakon 20 godina rata protiv Bosne i Hercegovine u kojoj se nalaze presude koje su sudovi donijeli za sva tri naroda. Ratne zločince nismo dijelili po devizi„oni koji pripadaju mome narodu nikako ne mogu biti krivi“, nego po odlukama suda koji ih je oglasio krivim za ratni zločin.
Otkud ideja za dokumetovanjem presuda?
Zato što u Brčkom više ne postoji inicijativa za izgradnju spomen – obilježja civilnim žrtvama rata,a ovim dokumentovanjem želimo pokrenuti jednu takvu inicijativu, a kao dokaz potrebe za tim spomenikom, nudimo javnosti dokumentovane predmete. Takođe, ovim dokumentovanjem želi se otkloniti mogućnost manipulacije žrtvama ovih ratnih zločina. Na ovaj način, više niko nema pravo da kaže da to nije znao. Sada svako ima priliku da zna, sada su ti predmeti predočeni javnosti i svaki građanin se može upoznati sa onim što se dogodilo civilima u njegovom gradu. Ovi dokumenti otkrivaju strašnu priču svakog zločinca. Na svakoj strani je bilo istih ljudi koji su se na isti način ponašali.
Spomenuli ste izgradnju spomenika civilnim žrtvama rata. O kakvoj se ideji zapravo radi?
Odluka od spomeniku je donesena, ali nikada nije realizovana. Danas se o tome više i ne priča. Spomenik je trebao biti kod Gradske vijećnice. Međutim, taj spomenik treba imati edukativni i pedagoški karakter i da bude posvećen svim ubijenim narodima u Brčkom. Taj spomenik ne smije imati nacionalna i vjerska obilježja, jer će izgubiti svoju svrhu. Nemojte misliti da se zalažem za relativizaciju. Zalažem se za odgovornost, ali ne upiranjem prsta u nekoga, da je taj neko kriv za ubistvo civila. Takve stvari radimo već 20 godina i nismo se pomakli sa mjesta. Pored toga, treba obilježiti mjesto egzekucije Huseina Krše i Hajrudina Muzurovića, u Zanatskom centru. To mjesto niko ne obilježava, a njihove fotografije su obišle svijet. Niko i ne priča o obilježavanju tog mjesta. To je strašno. To je naša odgovornost. To mjesto može biti obilježeno spomen – pločom.
Kako ocjenjujete kazne koje su donešene pred sudovima?
Ne treba reći da ne treba biti zadovoljan ovim presuda. Sud je utvrdio ratni zločin i to je važno. Ti ljudi su proglašeni ratnim zločincima. Optuženi su i osuđeni za zločine koje su počinili. Međutim, svi sudovi su donosili jako niske kazne. Kazne se kreću od 1 godine do 15 godine zatvora. S tim u vezi, samo jedna presuda je 15 godina i odnosi se na Kostu Kostića. Presuda Okružnog vojnog suda u Zenici, preinačena je odlukom Vrhovnog suda Federacije BiH sa smrtne kazne na osam godina zatvora Džemalu Zahiroviću zvanom Špajzer. Dimče Ivčev je osuđen na kaznu od jedne godine i osam mjeseci zatvora, dok je Dražen Urošević također osuđen na godinu dana zatvora. Gotovo svi ovi ratni zločinci su danas na slobodi. Oni su tu oko nas.
Da, ali nisu svi osuđeni za ratni zločin…
Tačno.Unutar ovih dokumenata nalaze se tri presude koje su tako tretirane. Tako se jedan predmet vodio kao krivično djelo ubistva iz člana 36. stav 1. KZ RS, i protivpravnog bluda iz člana 93. stav 1. KZ RS, a to je predmet Nikola Vujić.Po presudi, oni nije ratni zločinac. Međutim, evidentno je, da je on to bio. Osnovni sud u Brčkom 1995. godine u presudi zaključuje: „da ima osnova za ublažavanje kazne, odnosno odmjeravanje kazne ispod granica propisanih zakonom“, pa je Nikola Vujić dobio 2 godine i 11 mjeseci zatvora.
Sličan slučaj je i sa predmetom Pere Mišića koji je osuđen za ubistvo lica koje je ubio 1993. godine. On je to lice iz Brčkog odvezao u Marković Polje gdje ga je ubio iz automatske puške u predjelu glave. Tužilaštvo je ovo tretiralo kao krivično djelo ubistva član 165 KZ Brčko distrikt BiH. Za ovo ubistvo dobio je kaznu 9 godina pred Apelacionim sudom Brčko distrikta BiH, gotovo više nego bilo koji ratni zločinac u Brčkom, a opet po presudi nije ratni zločinac.
Pored ova dva slučaja, objavljeni su i dokumenti predmeta Jarić i ostali, koji nam otkrivaju strašnu priču silovane žene srpske nacionalnosti. Također, ni ova priča nije tretirana kao ratni zločin, nego kao silovanje iz člana 88 KZ RBiH, te članova preuzetih iz KZ SFRJ. Nijedan od ovih predmeta nije tretiran kao ratni zločin, iako je to uistinu bio.
Da li to znači da su sudovi sudili kako bi se riješili predmeta?
O tome ne možemo govoriti. Međutim ono što znamo je da se svi predmeti koji su doneseni u kategorijama ratnih zločina odnose na: Ratni zločin protiv civilnog stanovništva i Ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. Nema nijednog predmeta u kategoriji Ratni zločin protiv čovječnosti.
Koji su problemi s kojima ste se susretali?
Otežavajuća okolnost jeste anonimizacija presuda koja se vrši po Pravilniku Suda BiH. Osoba koja nije iz Brčkog i želi se upoznati sa ratnim zločinima u Brčkom, preko presuda dobija samo šturu informaciju, jer unutar tih presuda ime ratnog zločinca je anonimizirano. U ovom slučaju, to je činila samo Pravosudna komisija Brčko distrikta. Takav postupak nije činio nijedan sud iz Federacije BiH. Poznato je da su suđenja ovim licima bila javna. Oni su javno oglašeni krivim. Njihovo ime je poznato. Međutim, u presudi koju dobijeteizvršena je kompletna anonimizacija, uključujući i njihova imena. Tako osoba koja bude za 100 godina istraživala ratne zločine u Brčkom, neće se snaći u tim dokumentima, jer imena nema. Iz tog razloga, mi smo se odlučili da ne vršimo anonimizaciju osuđenih, tako da će se ipak istraživač moći pozvati na naše dokumente. Smatram da, na ovakav način, oni štite ratne zločince.
Kako će reagovati ljudi u Brčko distriktu BiH na ove dokumente?
Mogu samo reći, da je to je objavljeno radi njih, ali i za buduće generacije ukoliko se budu htjeli upoznati sa istinom svoga grada.
