Memorijalizacija sjećanja u materijalnom smislu podrazumijeva postojanje mjesta obilježavanja stradanja, ali također podrazumijeva i postojanje mogućnost da se ta mjesta dostojno obilježe i budu dostupna uvijek i svima. Memorijali nisu svrha sami sebi – njihova funkcija svjedočanstva potpuno se realizira tek ako uspješno funkcioniraju i kao mjesta koja odaju počast stradalima, koja preispituju prošlost i koja adresiraju aktuelna pitanja. Međutim, kako u okviru individualnog sjećanja, tako i u okviru historijskog sjećanja, slike momenata iz prošlosti imaju i drugu svrhu: one služe i kao legitimacija postojećeg društvenog poretka. Sjećanje kao takvo, kao društvenopolitički fenomen, neizbježno služi kao stvar političkog.