UDIK Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije
Oslobođenje, 3.7.2021. godine
Razgovarala: Matea Jerković
Edvin Kanka Ćudić, , koordinator UDIK-a i član Regionalnog savjeta REKOM mreže pomirenja iz naše zemlje, za Oslobođenje govori o spomeniku žrtvama Kazana
- Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) osnovano je 2013. Možete li nam reći nešto više o samom Udruženju, osnovnim ciljevima i djelovanju? Zašto je bh. društvu potrebno jedno ovakvo Udruženje?
– Osnivanjem UDIK-a imali smo za cilj unaprijediti mirovni aktivizam i uspostaviti odgovorne politike sjećanja u Sarajevu, ali i u Bosni i Hercegovini. UDIK je nastao odlukom nas nekoliko aktivista da se počnemo okupljati ispred sarajevske katedrale Srca Isusova u crnini i šutnjom podsjećamo javnost na stradanja civila tokom ratnih dejstava u našoj zemlji. Mislili smo da je važno sjećati se, pa smo od toga krenuli. Danas, između ostalog, dokumentujemo zločine, edukujemo predavače historije, te nudimo rješenja i nove vidove tranzicione pravde.
Kreirali ste Centralnu evidenciju spomenika (CES) za našu zemlju, Hrvatsku, Srbiju, te Crnu Goru. Kako je tekao proces realizacije, sa kojim poteškoćama ste se susretali i kakvi su rezultati registra?
– Odlučili smo se kreirati CES kada smo shvatili da nijedna od navedenih država nema zvaničnu evidenciju spomenika, ali i da većina memorijala narušava proces pomirenja u ovim zemljama. Zbog toga je bilo važno da ih mapiramo, a UDIK je danas jedini na prostoru nekadašnje Jugoslavije koji posjeduje takav registar. Baza podataka obuhvata više od 3.500 spomenika koji su izgrađeni za žrtve ratova na području bivše Jugoslavije.
Uzrok nasilja
Najveći izazov predstavljala je saradnja sa institucijama države. Neke općine su odbijale dostaviti podatke, jer ih nisu posjedovali, ali to nisu htjeli priznati. Tamo gdje općine nisu dostavile podatke, veliki broj organizacija preživjelih i članova porodica žrtava je za UDIK skupljao iste. Neke vjerske zajednice su nam, također, ustupile svoje podatke. Kada je riječ o Bosni i Hercegovini, spomenici su zdanja etničkog aparthejda i oni su graničari naše dejtonske države. Njima se povlači granica entiteta, te ukazuje na većinsko stanovništvo u nekom mjestu. Spomenici često uzrokuju nasilje u zajednici i ne služe pomirenju među narodima.
Kako se naše društvo (bh. i regiona) odnosi spram kulture sjećanja, ali i same kulture spomenika? Koliko su spomenici zaista važni u procesu suočavanja sa prošlošću?
– Dok smo u socijalizmu podizali spomenike koji su hvalili naše pobjede, danas gradimo spomenike koji glorifikuju našu patnju i to dovoljno govori i o karakteru proteklog rata. Spomenici nam se nalaze ispred škola ili u centralnim dijelovima mjesta, a u nekim slučajevima se spomenici žrtvama proteklog rata nalaze i pored spomenika žrtvama antifašističke borbe. Sve je to zbunjujuće i na tome se ciljano radi, a sve kako bi se podredilo određenoj etniji. Na taj način se dodatno uništava bh. multikulturalnost. Dok susjedi imaju po jedan narativ o raspadu bivše Jugoslavije, mi u BiH imamo tri sukobljena mišljenja. To je najbolje prikazano u Brčkom, gdje se u neposrednoj blizini nalaze tri spomenika za tri zaraćene vojske. Vlast nije podigla spomenik civilnim žrtvama rata, iako su fotografije na kojima Goran Jelisić ubija Hajrudina Muzurovića i Huseina Kršu obišle cijeli svijet. Njihovo stratište u tom gradu nije obilježeno.To govori i o stvarnom pomirenju u Brčkom.
Osvrnut ćemo se na Kazane i ratne zločine počinjene na ovoj lokaciji. Udruženje je jedan od pokretača inicijative za izgradnju spomenika žrtvama Kazana. Kako je tekao kompletan proces? Kakve ideje ste imali za izgradnju spomenika i kako su one prihvaćene u bh. društvu, a posebno u Sarajevu?
– Od 2014. godine kada smo izašli na ulice Sarajeva i obilježili prvu komemoraciju žrtvama Kazana, pa do danas, Sarajlije više ne poriču te zločine i to je veliki pomak. Godine 2017. krenuli smo sa inicijativom da se u Sarajevu podigne spomenik i to ne samo na mjestu masovne grobnice, nego i u centru grada.
Ubijeni na Kazanima su bili Sarajlije. Mušan Topalović Caco ima spomenik u Sarajevu. Poginuli pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Republike BiH imaju spomenik u gradu. Zašto bi to onda bilo sporno za žrtve Kazana? Jedino one nemaju svoje obilježje u ovom gradu, a one to prije svih zaslužuju.
Potpisnik ste pisma gđe Slobodanke Macanović upućenog gđi Benjamini Karić, gradonačelnici Grada Sarajeva o izgradnji spomenika na Kazanima. Šta za Vas predstavlja to pismo i da li je gradonačelnica uputila odgovor?
– Nakon što je gđa Benjamina Karić izabrana za gradonačelnicu Grada Sarajeva uputili smo dopis sa prijedlogom za sastanak kako bismo razgovarali o trenutnoj fazi izgradnje spomenika. Nažalost, sastanak nije upriličen. Ubrzo poslije, pismo je uputila gospođa Macanović. To pismo koje smo podržali predstavlja dokument oštećene koja je od gradonačelnice zatražila da se uvaži i njeno mišljenje. Gđu Macanović niko nije pitao šta ona misli, šta ona želi za svoje roditelje.
Bez odgovora
Gradonačelnica nije odgovorila na njeno pismo, još manje da ju je primila kao kćerku na Kazanima ubijenog bračnog para. To je bila njena dužnost, odnosno obaveza prema nekome ko već dugi niz godina pokušava da ostvari pravdu za ubijene roditelje. Ako se ona ne pita, kome se onda podiže taj spomenik? Koja je svrha spomenika ako predstavnici žrtava nisu konsultovani?
Kakvo je raspoloženje naših vladajućih struktura za konačno rješenje pitanja Kazana i izgradnju spomenika? Da li vjerujete da će se Sarajlije iskreno suočiti sa zločinima Kazana?
– Kazani su naša odgovornost i obaveza, koju su nam ostavile starije generacije. Kako se ovaj grad bude odnosio prema Kazanima, odnosit će se i prema manjinama. Demokratičnost nekog društva se mjeri prema pravima manjina, a mi ćemo se mjeriti po Kazanima. To su tabui koji se moraju otvarati i samo se na taj način pravilno radi na suočavanju s prošlošću. Prošli smo proces slavljenja, poricanja, pa i ćutanja o ratnim zločinima Mušana Topalovića Cace. Godinama smo pitali vlast dokle se došlo sa izgradnjom spomenika. Abdulah Skaka se nije udostojio ni da odgovori na UDIK-ove dopise, a za vrijeme prethodne vlasti, o spomeniku se na ozbiljan način nije govorilo. Priču je započeo Svetozar Pudarić, ali je svih ovih godina priču nosilo civilno društvo. Motivisali smo novu vlast da krene u izgradnju ovog spomenika i to je već naša pobjeda. Morate znati da ovaj spomenik ne treba da podižu nevladine organizacije, niti je to bio naš cilj. To mora uraditi Grad Sarajevo. Samo će na taj način spomenik biti prihvaćen od strane svih Sarajlija, a ujedno će biti podsjetnik i mjesto odavanja počasti našim ubijenim sugrađanima i mjesto opomene za sve nas.
Ovaj post je takođe dostupan u:
Latinica
